Kao da je bilo jučer, sjećam se kolinja, dođemo mi iz grada, u prijatelja i rođaka na selo, pomažemo koliko možemo, u svojoj gradskoj nespretnosti, cvrči džigerica na vatri, još vrući čvarci se jedu, svi smrdimo po luku češnjaku, čokanji idu okolo, pije se ona meka slavonska šljiva, uvati, kako koga, ko nije naučan, nejak... Žene prave kobasice, krvavice, divenice, dica i pasi okolo nas, skaču, prave buku i nered, svatko o svom poslu...
Jedan divan nesklad, u skladu.Sve smo to prosuli putem, u samo 35 godina. Žalim današnje mlade, što to nikada neće ni vidjeti, upoznati, proživjeti.
Mogu samo kupovati čvarke u trgovačkim centrima, pakovanim kao da su bajadere, po 20 eura za kilo ! Skuplje od drniškog pršuta. Hrana moje mladosti, iz nevolje, je postala specijalitet kojega ne može svako priuštiti, pogotovo penzioneri.
Drugovi i gospodo, najte pozabiti da ipak, još uvijek, živite u republici ! Sjetite se kako smo pjevali u pučkoj školi, pod budnim okom učiteljice : "Republiku mi hoćemo, za nju smo se, za nju smo se borili... !"
