by 9a2jg » Sun Aug 02, 2020 5:01 pm
To je poanta. Škojori su prodavali didovinu, da bi dica išla na vele skule, odakle se nikad više nisu vraćali. Ukratko, radili su (dugoročno) u korist svoje štete.
U neovisnoj Hrvatskoj se u skule učilo dicu da je sramota bit radnik. Naravno, to se nije nigdje otvoreno reklo, ali, što bi rekli braća Srbi : Provejavalo je...
Još dok je bila ministrica Vokić, srozali su sva znanja i zanimanja, a najviše nauštrb tehničkog odgoja u školama, a i šire. Zato moj sin, koji je vrhunski ekspert u svome poslu, zove električara da mu promini utičnicu od struje. Kad ga ovi, po obavljenom poslu, okrpi , onako muški, onda se meni jada priko telefona, zašto je učija škole i fakultete. Ćer mi govori da kad jon meštar od Candy-a dođe na vrata i pozvoni, da je to 120 kuna, bez da je išta taka. Ona se znamenije, zašto je tukla puste godine visoko školske ustanove.
Biće još gore, jer jedna ovakva situacija, da se na današni dan svi založe da se ide stubokom izmijeniti, treba 15 do 20 godina. Sad plaćamo danak stvaranju "zlatne mladeži", koja nije bacala težište na znanje, učenje, zvanje i rezultate rada, nego na provode, arčenje i bančenje. Sve je došlo na naplatu.
I još dvi riči zašto domaći svit ne radi u Andabake. Ima dvi godine da je doveja Pilipince koji mu tobože rade oko loze, u kompleksu Jakovino. Poruka je jasna, ona ista koju san ja govorija kad je pokojni Račan definira da triba uništit privatnog iznajmljivača, i to stavija u 20-godišnje planske dokumente ! Tih 20 godina istječe OVE godine.
Bija san, pri dvi godine na planinarski križni put na Hvaru. Počastili su nas lipon i obilaton večeron. Mene je, ka i godinu pri, na Visu, u Komiži, interesiralo koliko je ostalo starih radnika u hotel. Pita san, a zna san odgovor, i boja san se ćut ga. Sve je stalo na mojih 10 prstiju. Godinu pri, u Komiži, sve stalo na jednu ruku.
Moja vridna i dobra žena, nosi afitavanje na svoju škinu, već 35 godin. Djanijeva mater još i veće. No, te su se žene-heroji izraubovali, nema već od njih ništa, a nema ih ko ni zaminit. Tako se obistinila Račanova želja, ali ne uskratom HBOR-ovih i ostalih povoljnih kreditnih linija, nego zato što umire generacija koja je redovito davala sebe 110 %.
Dopala nas je ona stara dalmatinska uzrečica da "jedna generacija stiče, a druga rastiče".
Ove dane san priča sa dicon mojih prijatelja koji rade u Irsku, već nikoliko godin, tek nakon 3 - 4 pive in se razveže jezik. Unaprid san zna šta ćedu reć, do u zapetu ! Od ponediljka do subote, manje više, cili dan, i to ne biraju posal dok se ne snađu prvu godinu dvi... Nisan moga s manjin, pa san in reka : Dico moja, da toliko radite ovdje, bez pogovora, ka tamo, ne bi znali koliko imate.
Možda su, kad san ja otiša govorili : Vidi ovoga staroga pizduna šta nan soli pamet ? Jebe mi se, ja san in reka iz srca i iz iskustva. Oni (još) ne znaju da je u cijeloj priči najvažniji onaj psihološki prekidač u glavi, jer ovdje matere držu dicu ka u bumbaku, kad mu pape reče da štagod uradi, ona odma skače : Pusti malega kasno je lega ! Nije kasno, nego RANO, to je ono šta ga jebe. E , a mora se mali pinku izvojit kad nema posla, opet mater, ka mater, daje ligadinu.
I to je taj dalmatinski začarani krug. Nisan nikoga imenova, i neću, a svak će nać dil istinitog ponašanja oko sebe, i u svojim životima.
64g. u Narodnoj tehnici Hrvatske, 61g. u Hrvatskom radioamaterskom savezu, AKL 81g. rada, 26g. bez financiranja