by 9a2jg » Tue Oct 16, 2018 6:24 am
Od 1992. svaki dan, poslin šoneta, pročitan sve natječaje za posao, u svim dostupnim novinama. Ono što mi je tada upalo u oči, i ne jenjava, jest da većina stavlja u oglas rečenicu da prednost imaju osobe do 35 godina. Znači, stari poti nemaju šanse.
U Australiju i Novi Zeland ne izdaju radne vize za starije od 40 godina, iznimno je granica 45, za neka deficitarna zanimanja.
Te dvije zemlje, baš kao i SAD, imaju jednu drugu pogodnost, tamo imaš pravo na penziju već sa 10 godina radnog staža, no počmeš je dobivati sa 60.
Mi smo ušli u osamostaljenje sa (pre)punim mirovinskim fondovima, u par godina je to sve nestalo, da bi već za ministrovanja Škegre, država , i ta se praksa održala do danas, se dodatno zaduživala za isplaćivanje redovnih mirovina.
Zemlja u kojoj ima više umirovljenika nego aktivnih radnika, koji pune državni proračun, pa samim time i fond MIO, nema budućnost. Jednog dana ćemo se probudit, i bit će kao što se dogodilo u Čileu i Argentini, samo će osvanuti na prvim stranicama novina, i na prvim vijestima na radiju, da nema novca za penzije, plaće za državne službenike, vojsku, policiju, javne službe...
Šta onda slijedi, zna se, tzv. južnoamerički model, tipičan za naprijed narečene zemlje, mrak, bezperspektivnost, tamnica naroda , egzodus.
A sve je i počelo sa tzv. južnoameričkim modelom 200 obitelji, koje su trebale voditi Hrvatsku. Model koji je trebao samo napuniti džepove malobrojnih, a narodu je samo bilo sve gore i gore.
64g. u Narodnoj tehnici Hrvatske, 61g. u Hrvatskom radioamaterskom savezu, AKL 81g. rada, 26g. bez financiranja