Ja san ljetova u Hvaru u pedesetima..... Tada je to bilo uzor mjesto, srednjedalmatinska Opatija. Onda san doša 1971.g. , kad me posla pokojni Žika, instalirat TS510S , D4B, obučit operatore, misto, samo takvo, milina jedna... 1983.g. mene i Miku 2WA, sa još par ljudi posla jedan biznismen iz Splita, da u 48 uri instaliramo razglase, pojačala i opremu, za što in je ponuđač tražio 18 radnih dana. Mi došli, stukli posal, i finili 6 sati prije početka proslave Nove godine. Profeštali sa domaćima, sve pravi momci, jedan bolji od drugoga.
Poslije Domovinskog rata, devastacije, Jelse, Vrboske, Staroga grada, i na kraju, jebenog Račana JPP i Sunčani Hvar, koje je dotuklo sve veze autohtonog stanovništva s NJIHOVIM hotelima !
Još uvijek se vode sudski sporovi, i traju nagodbe, s bivšim vlasnicima, crkvom...
Domicilno stanovništvo je svedeno na rang niže stručne spreme, sobarice, čistačice, portira, kućni meštar je najveći domet !
Narod nije pizda, svatija je, u hodu, da to više nije njegovo ! Je njegovo, vlasnički, i korjenski, ali više misto ne diše za ti otel, kojemu je sjedište u Zagrebu, ili Kajmanima !
I ne samo sjedište, nego i dobit tamo drži, i porez plaća ! Lokalnoj samoupravi je ostalo "samo" da in mora osigurat energente, infrastrukturu i kanalizaciju !
Jedan moj Foranin je reka, kad su mu se otvorile oči, citiram "a ča se nismo predali Švabama 44' ?" , ili barenko sada, objavimo rat Ameriki, i pustimo in da nas okupiraju, bolje bi nan bilo ! To je surova stvarnost.
Zato bjelosvjetski jebivjetri rade po Dalmaciji šta ih je volja, jer je HRVATSKA vlast svjesno odvela narod u tu slijepu ulicu.
Mnogi su u vlasti zaboravili tri riječi, porodica, vjera, domovina. Umjesto toga, broje Judine škude, u austrijskim bankama. Proklete in bile.
