Za sve postoji objašnjenje. Točno, gušimo se u škovacama, pogotovo na otocima, ali smo za to sami krivi ! Politika velikih brojeva u turističkoj privredi je zarazila sve, od najkrupnijih kapitalista, do malog iznajmljivača.
Mala mista, gradići, i gradovi po obali su rađeni po mjeri domaćeg čovjeka, i održivog turizma. Sve nakon sredine devedesetih je kolektivno ludilo, paranoja, i smrtni grijeh, nezasitnost za zaradom.
U toj borbi za zaradom prvo strada ono što je krasilo dalmatinskog čovika, čast, poštenje, rič, identitet, kulturni i vjerski.
Nakon tog stradanja, dođe najgora ljudska bolest, koju je Šekspir kirurški precizno opisao - zavist ! Jer, to je bolest glave, i u glavi, i nema joj lijeka.
Kako dvocifreni rast turista, kojeg upiru aktuelni ministar, i krupni kapital, ima čitav niz negativnih posljedica, jedna od njih je i smeće. To je, na Mediteranu, veća zarada od droge , potvrdili napuljski mafijaši. Dubrovčani već odavno voze smeće na tuđe, skupo plaćene lokacije, a po otocima je čista ucjena, pojedinaca i koncesionara, oko toga.
Gdje je rješenje ? Vrlo očito i jednostavno. U smanjenju broja gostiju u glavnoj sezoni, i raspoređivanju gostiju na periode travanj-lipanj, i rujan-listopad, baš kao što je i bilo, kad sam prvi put ušao u turizam, prije 52 godine u Splitu.
E, ali nama, u neovisnoj RH, je bilo ispod časti prihvatiti sve što je bilo pozitivno u socijalizmu, dali smo se uvatit na baketinu da je bolja američka visoka škola za turizam u Dubrovniku, i par privatnih veleučilišta, nego svi naši odlični ekonomski i turistički fakulteti, ukratko upali smo sami u američku trapulu. Sada, nitko u vlasti i na zagrebačkom univerzitetu neće javno da kaže da je car gol, tj. da se više od 22 godine ide pogrešnim putem.
Dokle god nitko ne priznaje grijeh, odbija se pokajat, i krenit pravin puten, mi nećemo na zelenu granu, kao turistička privreda, i kao država koja ima udio od 22% te privrede u društvenom BDP-u.
